flowers

Dušo, diši.

Dusho Dishi

Srce

Ni do danas ne znam volim li lubenicu toliko zbog njenog ukusa, hrskavo-svežeg osećaja dok je grizem, ili zbog svih sećanja i ljudi koji me za nju vežu. Leto, uglavnom, zareze na dane stavlja korama od izgriženih kriški lubenice i čini se da nema porodice koja bar jednim poklopcem skinutim sa vrha lubenice ne pečatira vrelinu. Gde god pojela lubenicu, nigde nije bila ista. Razlikovalo se sve, od načina sečenja, oblika komada, količine iscurelog soka… Po mraku bih, čini mi se, mogla da ocenim ko je od meni bliskih ljudi servirao to zadovoljstvo ofarbano u najzavodljiviju nijansu koralne boje.

Moja baka sekla je duguljaste lubenice tako da su krajevi tih polumeseca bili širi od naših detinjih ramena, ali tako tanko, da je svaki ugriz ostavljao savršeno izvajan ortopan dečijih malenih vilica. Baka je znala da će nas igra odvući od toga da se vratimo po još, pa su njene kriške odmeravale dozu važnu za dečiju užinu, a jednako joj je bilo bitno da se i kroz te zalogaje igra nastavi, te da nam bude zabavno da odmerimo ko ima veći “griz”. Deka je sekao lubenicu tako da se pod ružičastim delom potkrade i bela linija, da se ništa ne baci, sećajući se kakvo je blago čak i ta kora u njihovom detinjstvu bila. Danas, moj otac lubenicu seče na najveće komade koje sam videla, opet sećajući se svog detinjstva, i usecajući u to svetlo crveno meso želju da nikome ništa ne nedostaje. On ne voli da se niz njegove ruke sliva lepljivi sok i često ga otresa sa prstiju, drži nož naizgled grubo, a ipak to sečenje bude tako nežno, da se komadi čine nepovređenim, kao da je nož izbegao da dodirne ijednu vodenastu ćeliju koja puca pod zubima.


Koliko god je volela i pazila, ja lubenicu sečem onako kako su Turci nabijali na kolac. Gotovo sve je ispritiskano od pokušaja da rukama zadržim tu ogromnu klizavu loptu, da se nož ne zarije u moje meso umesto njenog, isečeni delovi često budu mlitavi i poluisceđeni, ali je srce celo, netaknuto, krto, čvrsto. To srce je moja baka uvek odvajala uz reči “za decu” i to srce je simbol svega najboljeg što se za nas čuvalo. To srce bih sada bez predomišljanja dala onima koje najviše volim i tada bi mi izmrcvareno lubeničino meso bilo još slađe.

Čuvate li i vi “srce” i srce za nekoga i jeste li ga i kome spremni dati, bez razmišljanja, bez očekivanja?

Category

Tags

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *